Susret s književnicom Jasnom Popović-Poje

AutorZvijezdana Žigolić Južvak

Susret s književnicom Jasnom Popović-Poje

Susret s književnicom Jasnom Popović-Poje

Mjesec hrvatske knjige tradicionalna je manifestacija u kojoj knjižnice slave knjige i čitanje pa je zato i naša Knjižnica i čitaonica Popovača u suradnji sa školskom knjižnicom organizirala susret učenika od 1. do 4. razreda s književnicom Jasnom Popović-Poje. Na Dan školskih knjižnica, 11. studenoga 2014., predstavljena je njena knjiga Smjehokazi s oko 140 igrokaza. Učenici OŠ Popovača u uvodnom su dijelu, nakon najava knjižničarki Nives Jurkin i Marije Bilić, izveli igrokaze koje je napisala književnica-gošća. S djecom je prigodni razgovor o knjigama i čitanju vodio i gospodin Dragutin Pasarić.

Jasna Popović-Poje dolazi iz Novske gdje je rođena i radi kao učiteljica u osnovnoj školi. Završila je Pedagošku akademiju u Petrinji i posvetila se pisanju i radu s djecom. Djeci je povjerila kako je svoju prvu pjesmu napisala na jednom izletu u 3. razredu. Zatim je s prvašićima pročitala igrokaz o kapama svetoga Nikole, uslijedio je igrokaz za drugi razred o škarama i Božiću. Za treći je razred pročitala igrokaz o čizmicama svetoga Nikole, a za četvrti igrokaz o knjigama u knjižnici.

Djeca su na kraju susreta književnici postavljala pitanja.

Donosimo vam i intervju s književnicom Jasnom Popović-Poje!

P: Recite nam nešto o sebi i svome djetinjstvu.

O: Djetinjstvo mi je bilo vrlo sretno i veselo. Provela sam ga na farmi, u kući s voćnjakom i od djetinjstva zamišljam da sam učiteljica. Olovka i papir bili su moja najveća ljubav. Prvu pjesmu napisala sam u trećem razredu, a u školski sam časopis Žubor svakog mjeseca predavala priloge. Imala sam veselo djetinjstvo, ali uz igru, papir i olovku.

P: Kad ste počeli pisati pjesme?

O: U Modroj lasti objavljena mi je prva pjesma kad sam išla u šesti razred, 1972.godine. Već trideset godina neprekidno pišem. Od djetinjstva čuvam rukopise s pjesmama, ukupno osam rukopisnih zbirki. Neprekidno sam pisala – u srednjoj školi, kad sam se udala, u ratu. Najprije sam počela s različitim temama, a na pisanje dječje književnosti potaknuli su me sinovi. Pričala sam im priče za laku noć. Tako sam počela kao književnica za djecu. Napisala sam osam knjiga, a sedam je o djeci i za djecu. Inspiracija mi je život s učenicima.

P: Koji vam je događaj iz djetinjstva ostao u sjećanju?

O: Igre s psićem Igranom koji je glavni lik ove moje knjige. Jedinica sam i sama sam stvarala igre.

P: Koji vam je najdraži pjesnik?

O: Dragutin Tadijanović obilježio je moje stvaralaštvo, a od novije književnosti za djecu Zvonimir Balog koji nas je nedavno napustio. Ponekad kontaktiram sa Sanjom Pilić i Sanjom Polak te Nevenkom Videk koja mi je bila recenzentica.

P:O kojim temama sada pišete?

O:Učiteljica sam, imam drugi razred i tražim neobične događaje i neobičnog „Antuntuna“ koji će ući u priču. U posljednje vrijeme naklonjena sam haiku stihovima i haibunima.

P: Što su haibuni?

O: Vrsta japanskog izričaja koji se započinje prozom, proza se prekida haiku stihovima i nakon njih ponovo slijedi proza.

P: Recite nam nešto za kraj.

O: Već petnaest godina surađujem s dječjim časopisima, mojih tekstova ima i u čitankama, posvuda. Dječja je književnost veliki dio mog života.

TEKST

UČITELJICA VINOGRADA

Imala sam pet godina kada sam dobila od tate iz ureda, jednu veliku bilježnicu s mnoštvom tablica. Odmah sam znala za što će mi poslužiti. Još istog dana otišla sam s njom u obiteljski vinograd. Sjela sam na drvenu klupicu i počela upisivati imena i prezimena djevojčica i dječaka, koja sam poznavala, a mnoga sam i izmislila. Tako sam napravila svoj prvi imenik i započela igru učiteljice i škole koja se pretvorila u životni poziv i traje i dandanas.

Malena ruka

upisuje imena

u bilježnicu.

Svaki trs je bio jedan učenik. Obilazila sam svoje učenike – trsove, postavljala im pitanja, davala na njih odgovore, ocjenjivala ih, a ocjene zapisivala u imenik. Poneko slovo, ali i brojka bili su naopako okrenuti, no to se petogodišnjoj učiteljici, naravno, opraštalo. Bio je to velik i bojan razred. Oko četrdesetak čokota loze čekalo je na red za ispitivanje i ocjenjivanje pa se igra nastavlja i sljedećih dana. Tek je u večernjim satima mala učiteljica s velikim pletenicama napuštala učionicu ispod vedra neba noseći kući svoj razredni dnevnik. Ponekad bi donijela i pokoji grozd u svojoj košarici. Bio je to poklon dobroj učiteljici od njezinih neobičnih učenika.

U košarici:

plavi i bijeli grozd,

list i olovka.

  1. kolovoza 2012.

O autoru

Zvijezdana Žigolić Južvak editor

%d blogeri kao ovaj: