Gornja Jelenska – Povijest škole

IZ POVIJESTI  ŠKOLSTVA GORNJE JELENSKE

 

Ostaci ljudske naobrazbe vode nas u veoma davnu prošlost i o tome svjedoče materijalni dokazi. Dakle želja čovjekova za učenjem stara je koliko i čovjek koji je veoma rano shvatio kako mu naobrazba može donijeti lagodniji i ljepši život. No, tijekom stoljeća naobrazba je bila privilegija rijetkih i bogatih, a bila je i individualizirana.

Dugo su škole bile vezane uz crkve i crkvene redove, a kasnije, posebno u vrijeme Marije Terezije, prilazi se osnivanju pučkih škola po selima kako bi se pismenost širila i među ubogu seosku mladež. Širenje škola išlo je sporo, ali se ipak provodilo.

Tako na području župe Gornje Jelenske do 1872. godine nije bilo javne škole. Mladež su učili ljudi koji su bili pismeni i vješti u čitanju.

Županijski katolički sud moslavački u Ludini 25. VII. 1872. godine sastavio je Zakladnicu učione Gornje Jelenske i ustanovio plaću i sve što pripada učitelju Županije križevačke, a pod pokroviteljstvom Zemaljske vlade Trojedine Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije kao zaklade vjeronaučne. Iste godine sagrađena je zgrada, mjesni župnik je dva sata tjedno besplatno predavao vjeronauk, a ostale predmete ispitani učitelj koji je imao besplatan stan i plaću u gotovini od 400 forinti. Mještani su trebali opskrbljivati školu i učitelja bukovim drvima i to 6 hvati za učionicu i toliko za učitelja. U Statistici narodnog školstva 1875. godine čitamo: Jelenska gor. Trorazredna. Spoli ujedno polaze cijeli dan. Sposobnjaka 35, polazi opetovnjaka m. 6, ž. 7. Škola obstoji od g. 1872. Utemeljiše župljani. Imanje obćine. Učitelj Vjekoslav Klemen. Plata 400 for., 12 hv drva, stan i vrt. Služi od 1. stud. 1871. Ravnatelj Stjepan Cifrek, župnik.

1872. upisano je 70 obveznika (sposobnjaka)  Iz Gornje Jelenske i iz Slatine 16. Prvi imenovani učitelj je Vjekoslav Klemen, a sljedećih 10 godina izmjenjivali su se župnik Cifrek, Stjepan Ivašić, Ivan Gerechtsamer, Stjepan Venko, Andrija Petranović, Vjekoslav Pajer. Školu je nadzirao mjesni školski nadzornik i školski odbor. Broj se polaznika povećavao, a do godine 1890.  bilo ih je 125.

Škola je imala i knjižnicu koja je do 1895. godine posjedovala 122 knjige za učitelje i 99 za obveznike te je primala i nekoliko naslova časopisa koji su danas pohranjeni u Matičnoj školi u Popovači. Uređivao se i školski vrt na kojem su se učenici obučavali poljoprivredi.

Prilikom obnove škole 1898. godine u dvorište su postavljene i gimnastičke sprave, a 1900. je iskopan bunar.

Godine 1900. školu je posjetio putopisac i književnik  Dragutin Hirc koji je želio doživjeti sve ljepote moslavačkog kraja, pa je uz Luku Majnarića obišao sva značajnija mjesta na Moslavačkoj gori i prikupio sve potrebne i vrijedne informacije te ih zapisao.

1908./909. zbog povećanja broja učenika i manjka radnog prostora ukinut je peti razred te su djeca premještena u opetovnicu.  Upisano je redovno 137 učenika, a u opetovnicu  54 učenika. No, to nije bilo rješenje pa se 1910./11. uvodi poludnevna nastava i ponovo peti razred. Razmišlja se i o proširenju škole. I zaista to se ostvarilo iste godine. Na katu su napravljene dvije učionice, knjižnica, kabinet, ulazno stepenište, zahodi…Tih godina učiteljica je Terezija Banić, a ravnajući učitelj je Vjekoslav  Pajer.

Zbog političke situacije, napetosti između Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije, ukinuta je 1914. godine u školi ćirilica. Zbog teškog stanja u gospodarstvu, političkih i ratnih prilika, polazak djece bio je veoma slab.

30. IV. 1919. svečano je proslavljen spomen na hrvatske mučenike Petra Zrinskog i Krstu Frankopana, prigodom prenošenja njihovih posmrtnih ostataka u prvostolnu crkvu u Zagreb.

9. VIII. 1921. godine umirovljen je učitelj Vjekoslav Pajer koji je na ovoj školi službovao punih 25 godina. Zamijenio ga je privremeni učitelj Marijan Ivičić. Polazak je bio vrlo slab, osobito u zimskim mjesecima zbog velikog snijega i boležljivosti djece. Izašli su i novi udžbenici za 3. i 4. godište na koje se, kao i na risopisaći  materijal čekalo do 9.III.

Od godine 1922. do 1938. učitelji su se često smjenjivali – Pavica Gaščić, Stjepan Sabljak, Stjepan Kasulan, Darinka Golubić, Jelka Tomić, Jelena Pajer, Ljudmile Fuks, Tomo Kuštreba, Vera Matković, Josipa Tomčić, Katica Smolac, Anka Matijević

Vrlo je značajna godina 1928./29. kad je dvadeset petero učenika 3., 4. i 5. razreda, u lipnju, išlo na naučno putovanje u Zagreb. To je bilo prvo putovanje djece izvan mjesta boravka i nezaboravan doživljaj.

Šk. godine 1930./3l. broj polaznika porastao je na 210 pa je otvoreno treće odjeljenje.

Godine 1936. i 1937. u selu je izgrađen prosvjetni dom u kojem je bilo mjesta za sva društva i školu, a mladež se imala gdje razonoditi i zabaviti. Dom služi školi za nadopunu i izvođenje izvanškolskoga rada, održavanje predavanja i priredbi. Broj djece se i dalje povećava i djeca pohađaju nastavu u četiri odjeljenja.

Početkom školske 1939./40. godine, odlukom Ministra prosvjete, otvoren je 1. razred više narodne škole koji su obavezno polazili svi koji su završili 4. razred. Polazak djece u prvi razred više škole bio je vrlo slab, svega 9 učenika, a isto tako slab je polazak i u ostalim razredima zbog općih privrednih i političkih prilika u svijetu, a kod nas zbog prenošenja vlasti s centralističke u Beogradu na bansku vlast u Zagrebu.

6. VI. 1941. krizmu je dijelio dr. Alojzije Stepinac i tada posjetio školu, ispitivao vjeronauk i bio oduševljen znanjem djece.

Šk. godina 1941./42. u školu dolaze raditi Zvonko Kovač i Ivana Slukić i učiteljski par Franciska i Josip Pacadi. Sljedeća školska godina počela je 15. VIII. Radio je samo jedan učitelj jer su ostali bili vojni obveznici. Nije bilo odjeće ni obuće. Djeca su radila na gospodarstvima i slabo dolazila u školu.

Školske godine 1943./44. odijeljena je škola u Gornjoj Jelenskoj od Slatine koja je dobila svoju novu školu. Ove je godine i dalje polazak vrlo slab zbog prilika u zemlji i u selu. Selo je podijeljeno na dva dijela, na dvije vojske.

Početak školske godine 1944./45. vrlo je težak. Nestašica je cipela, a ratne operacije u selu i izvan njega sprečavale su rad u školi. Vojska je opljačkala mnogo knjiga i upropastila učila. Iz škole odlazi bračni par Pacadi, a sa sva četiri razreda radi učiteljica Stanka Antolović.

Sljedeće školske godine dolaze Marija i Zlatko Vitez. Rad u školi je vrlo težak. Nije bilo udžbenika ni risopisaćeg materijala. Djeca su se služila knjižicom Zrno znanja i pionirskim listovima.

Škola je tako životarila sve do 1948. godine. Tada na rad dolaze učiteljice Zdenka Tomac i Ružica Toth, a potom i Velimir Toth. U prva četiri razreda rade razredno, a u petom i šestom razredu svi učitelji.

Godine 1950. u školu je došla Nada Kinderman. Učiteljski je kadar bio kompletan te se počelo s kulturno-prosvjetnim radom u selu. Škola je dobila 16 mm kino-projektor. Prikazivani su filmovi u nastavi, a povremeno i za mještane. Prigodom narodnih praznika održavane su priredbe. Folklornu grupu vodila je učiteljica Ružica Toth i sama plesala u njoj te sudjelovala na festivalu u Kutini. Školska knjižnica se popunjavala novim djelima za potrebe škole i mještana.

Godine 1952. dolazi Zvonimir Rupčić i nešto kasnije Dubravka Ramuščak.

Tijekom 1953. godine održavani su zdravstveni i domaćinski tečajevi koje je polazila omladina, a predavači su bili učitelji. U proljeće iste godine kupljeno je 18 tambura sredstvima mještana te štednjom i korisnim radom učenika čime se još više aktivira kulturno-prosvjetni rad u selu.

Školske godine 1953./54. dolazi Rudolf Gregurović i Ivan Baćani koji vodi pjevački zbor. Tamburaški orkestar uvježbavao je Velimir Toth, a folklornu i jednu dramsku grupu Ružica Toth.   Školske godine 1954./55. odlazi Nada Majnarić, a nakratko i Ivo Horvat.           Otvaranjem 7. razreda počinje nova školska godina 1955./56. Uz postojeći učiteljski kadar dolaze učiteljice Ružica Antoliš, Zdenka Fišter te, u veljači 1956. godine, Marinka Vorel.

Školske godine 1956./57. otvara se osmi razred. Dolaze učitelji Pero Tušek, Zdenka i Stjepan Brebrić i Anđela Labaš. Sljedeće školske godine odlazi bračni par Brebrić, a dolazi bračni par Matijević. Radilo se i dalje u dvije kombinacije i četiri čista odjeljenja.U školskoj godini 1958./59. dolaze na rad Marija Tušek i Valent Bakarić.

U Kutini je održano savjetovanje rukovoditelja škola i kuhinja. Poslije toga počinje uređenje školskog vrta u čemu su postignuti vrijedni rezultati. U vezi s domaćinstvom i vrtom školu je posjetila gospođa Elizabetta Lee, ekspert za domaćinstvo iz SAD-a. Ona je pohvalila izgled i obradu školskog vrta.

Tijekom godine pojavila se difterija. Oboljelo  je mnogo učenika. Dvoje je umrlo, a većina ih je završila u bolnici.

Učenici 7. i 8. razreda bili su krajem godine na izletu u Rijeci, Opatiji i Postojni.           Narednih godina se u radu ništa posebno ne mijenja, osim nastavnog osoblja. U školu je došao Milan Mažić, a potom Ankica Tomazinić.

Školske godine 1962./63. pojavljuju se kadrovski i materijalni problemi. Broj djece se povećava, materijalna opremljenost škole je slaba, a radni prostor skučen. Uz dosadašnje nastavnike rade još Jelena Lončarić, Mirjana Koprivica i Josip Petrečić. Učitelji moraju predavati više predmeta bez obzira na kvalifikaciju. Učitelji nemaju stanove i raštrkani su po selu. Nameće se ideja o reorganizaciji školstva na ovom području. Iste školske godine svi administrativni poslovi iz Jelenske preseljeni su u Popovaču, a Gornja Jelenska je ostala područna osmorazredna škola.

Početkom nove školske godine u Popovaču prelaze učenici 8. razreda, a školske godine 1964./65. svi učenici od petoga do osmoga razreda. Gornja Jelenska ostaje škola sa četiri niža razreda.

Od 1965. do 1970. godine nastava se održavala normalno u četiri čista odjeljenja. U školi rade učitelji Ankica Jurković (Tomazinić), Mirjana Pleše (Koprivica), Mirko Putrić te kraće vrijeme i na zamjenama Antonija Petrečić, Nada Matić (Benčik), Mirjana Jurković, Verica Rošin, Zdenka……… , Velimir Lončarević.

1970. godine primljen je bračni par Dumančić. Škola je te godine za potrebe nastave dobila televizor.

Zgrada je bila u jako lošem stanju: namještaj star, podovi slabi, stolarija dotrajala. Do 1975. godine jedino je izbetonirana staza do ulaza u školu, u zgradu je dovedena jedna cijev iz bunara za vodu (samo na jednu slavinu) i popravljene su neke električne instalacije. U samu zgradu se nije niša ulagalo jer je planirana potpuna obnova.

U školi se nastava održava u četiri čista odjela od 1. do 4. razreda. Uz bračni par Dumančić u školi su se smjenjivali Marija Gregurić, Ankica Karabogdan, Nada Benčik, Slavica Šafar, Marija Muštak, a 1. XI. 1974. godine dolazi na rad Mijo Potrkač.

Godine 1975. pod ravnateljstvom Pere Kablara započinje obnova školske zgrade koja je otvorena 10. IX. 1976. godine dobivši nov izgled. Postavljeni su novi prozori i vrata, u učionicama i kabinetima parket, dok su hodnici i kuhinja popločani. Škola sada ima dvije učionice, dva kabineta, zbornicu, kancelariju, kuhinju, blagovaonicu i dva uređena sanitarna čvora. Uvedena je voda i centralno grijanje na lož ulje ili drva. Uz to je nabavljen novi namještaj u svim prostorijama te televizori i druga audiovizualna nastavna pomagala.

U školskom vrtu sagrađena je stambena zgrada s dva stana za učitelje.

8. III. 1977. godine otvoren je u školi dječji vrtić koji radi samo do 30. VI. zbog malog broja djece. Broj djece i dalje pada, tako da se sve do 1982. godine radi u tri odjeljenja, u jednoj kombinaciji i dva čista razreda.

1980. godine dovršeno je hortikulturno uređenje školskog okoliša uz podršku učitelja Mije Potrkača, Šumarije Popovača i učiteljice Ankice Lončarević te učitelja Dušana Slabinca.       Školske godine 1981./82. u školi rade tri odjela, a učitelji su Ankica Lončarević, Biserka Krivošić i Mijo Potrkač. Dječji vrtić se ponovo otvara, a odgajateljica je Jasna Nocijar. I mala škola počinje iste godine.

1982./83. godine radi se samo u dva kombinirana odjeljenja i takvo je stanje, zbog malog broja djece, do 1998. godine. Školu su posjetili književnici Dragutin Horkić i Mladen Bjažić, a 83./84. književnici Zvonimir Balog i Ivan Glavina.

1986./87. godina počinje redovito, ali završava ranije (u svibnju) zbog Univerzijade.

Školske godine 1987./88. uvodi se u 4. razred njemački jezik koji predaje Josipa Lukšić.

Radnici rudnika u Gornjoj Jelenskoj održali su u školi 2. III. 1990. proslavu Dana rudara. Tom prigodom je Društvo Naša djeca INE Petrokemije poklonilo školi knjige za učeničku lektiru. Ivan Vuk je poklonio intarziju s likom glumca Ive Serdara. U lipnju je bivši učenik ove škole Stjepan Pleše poklonio veliku sliku-akvarel s panoramom središnjeg dijela sela koja se čuva u zbornici i zaštitni je znak Jelenske.

Školska godina 1991./92. počela je nešto kasnije zbog Domovinskog rata. Često su bile zračne opasnosti pa učenici nisu dolazili u školu. Nastava se sve do kraja XII. mjeseca održavala skraćeno tako da su tri dana u tjednu nastavu pohađali niži razredi, a ostale viši. Na nastavu viših razreda dolazili su nastavnici iz Popovače. Ubrzo se nastava odvijala normalno jer nisu postojale izravne opasnosti.

Mlade obitelji ostaju živjeti u mjestu i broj djece se povećava pa u školskoj godini 1998./99. ponovo rade tri odjela, a potom ubrzo četiri u vrlo povoljnim uvjetima. Nove su učiteljice Melita Andlar i Suzana Erdelj. Redovito se održava, okoliš se uređuje, nabavljaju se potrebna nastavna sredstva. Od 1992. godine knjige za školsku lektiru redovito svaki mjesec dovoze se iz matične škole prema propisanom rasporedu sve do danas.

Od 1993. godine učenici se aktivno uključuju u dane oko Sv. Ivana, zaštitnika župe, i sudjeluju u tjednom kulturnom programu koji organizira Matica hrvatska i Mjesni odbor čemu je veliki doprinos dao i dugogodišnji ravnatelj škole Tobija Bilić-Prcić, te pokretači Matice hrvatske Dragutin Pasarić i Dražen Kovačević, a povezana je i sa spomenom na poznate glumce Ivu Serdara i Ivicu Pajera. U spomen ovih velikana svake godine uz ivanjske svečanosti u dvorištu Serdarove kuće nastupaju poznati glumci hrvatskoga glumišta.

           Danas se ponovo osjeća pad broja djece te se nastava održava u tri odjela. Učitelji su Suzana Erdelj, Melita Andlar i Ankica Lončarević, a pod ravnateljstvom Stanislava Kosa.

Iz svega rečenoga vidljivo je da je škola bila i jest centar okupljanja mladeži i srce sela iz kojeg su desetljećima izlazile sve akcije koje su se onda spajale s potrebama njegovih žitelja, a dala je mnoge poznate i učene stručnjake.

 

Uredila

Marija Bilić-Prcić

prema školskoj Spomenici i monografiji Gornja Jelenska. Urednik Dražen Kovačević,

Ceres, Zagreb, 2002.