Osekovo – povijest

POVIJEST ŠKOLE U OSEKOVU

U Statistici narodnog školstva 1875. godine čitamo kako je u Osekovu škola trorazredna. Spoli su razdieljeni, polaze cijeli dan. Sposobnjaka 88, polazi opetovnjaka m. 18. Obstanak školi nepoznat. Imanje je obćinsko. Učitelj Anton Kranjčan. Plata 400 for., stan i drva u naravi. Za orguljanje neima ništa. Služi od g. 1862.

No, škola je prvi put otvorena u Osekovu[i] 1790. godine, na početku  vladavine kralja Leopolda II. koji je pod pritiscima popustio i dopustio da se ukine njemački i vrati latinski u upravu i pravosuđe, a mađarski u školstvo. Tijekom sljedećih godina slabi briga i nastojanje za podizanjem i održavanjem škola, krajem XVIII. stoljeća mnoge škole su zatvorene, a poslije 1795. godine i škola u Osekovu. 1803. godine ipak je kralj Franjo I. (II.) izdao uredbu po kojoj  se moraju  roditelji siliti i strožim srdstvima kako bi djecu slali na obuku tamo gdje postoji pučka škola. Na tajno znanje dato je nadzorniku, župnicima i mjesnim ravnateljima da to objave pučanstvu, ali i da budu tolerantni gdje je previše pučanstva ili gdje seljaci, a osobito pastiri i težaci, ne bi htjeli dati svoju djecu u školu. Prema Zagrabiense Calendarium od godine 1805. nalazimo u Županiji križevačkoj škole u Križevcima, Koprivnici, Bregima, Dubravi, Gradcu, Osekovu i Vrbovcu.[ii]

Prema Školskoj spomenici te su godine djeca učila u crkvenoj klijeti, a učiteljev stan bijaše poput ostalih seoskih trijemova. Obuka se održavala u jednoj prostoriji s jednim učiteljem. Ravnatelj škole bio je župnik Belas, a prvi učitelj Cučkin. Do 1840. godine smjenjivali su se učitelji Joso Hochstädter, Joso Dubrava, Joso Leonardić, Joso Bertalanić, Konrad Rupel… Godine 1846. u Moslavačkom kotaru nalaze se škole u Kutini, Ludini i Osekovu. Učiteljska služba u Osekovu i Ludini bila je povezana i s orguljaškom službom.[iii] Uz učiteljsku i orguljašku službu Konrad Rupel priskrbljivao je za život pletenjem košara, stolarijom i brušenjem dragog kamenja. Prema službenim podacima za školsku godinu 1858./1859. u Osekovu se nalazila dobra pučka učiona koju je vodio učitelj Konrad Rupel. Ivan Miković, župnik u Ludini, kao kotarski nadzornik, osobito valjano i uspješno upravljao je učionama svog kotara. U Ludini je bio mladi sposobni učitelj Franjo Valpotić.[iv]

Dana 18. VII 1861. godine održan je u Osekovu, sastanak kotarskih učitelja i svećenika. Tada su Konrad Rupel i Ivan Bertalanić iz Kutine zorno pokazali obuku predavanja pojedinih nastavnih tema i raspravljali o pitanjima povezanim uz školstvo. Izrazili su želju za ustanovljenjem školske knjižnice i nabavom knjiga zbog bolje izobrazbe učitelja. Nakon svega gostoljubivi domaćin, župnik Pikia, počastio je okupljeno društvo ručkom.[v]

Učitelj Rupel posvećivao je pozornost obučavanju djece o poljoprivredi kako bi nakon školovanja u praksi mogli poslužiti stečenim znanjem. Otežavajući čimbenik pohađanja nastave bio je i sam način seoskog življenja kao što je vidljivo i iz ova dva dopisa učitelju:

Blagorodni gospodine učitelju !

            Danas evo pošiljam moj list, t. j. prošnju i molbu moju i mojega dobroga otca, i to zaradi poslovanja kućnoga, koje moram učiniti. Akoprem ne mogu do vas dolaziti, zato vam evo pošilam list, i to po Koziaku, vas ponizno moleći, da se neserdite budući nikako danas ne mogu doći u učionu. Buduć bi išao orati svojoj kukavnoj teci, koja neima nikoga mužkoga kod svoje kuće, te se neima od nikud pomoći nadati, izvan od mojega otca, koji je njezin pravi rodjeni brat. Zaboraviti ništa neću od školskoga nauka čez jedan dan. A od sada ću ići svaki dan marljivo pak u učionu, koja je potrebna svakomu čovjeku, samo ako bude hteo obderžavati ono, što se je u njoj naučio. Sada vas pozdravljam, i ostajte s Bogom, a sutra doći ću u školu. U Potoku dne 14. svibnja 1861.

                                                                                   Vaš    pokorni učenik

                                                                    Imbro Rosin  v. r.

 

Veleučeni gospodine učitelju!

            Od mojega dobroga druga  Stipana Mihaljca dobio sam jučer glas da vi po njem dadete povedati da ovu zimu polazio nisam nedjeljnu učionu i da ako nebudem od sada marljiviji da vi hoćete mene dati kaštigu ili telesnu ili pako novčanu. Mili gospodine ! molim vas da nečinite toga, buduć neimam ni sam za sebe novacah a kamo li da još moram platiti za školu. A ja neostajem radi nemarnosti svoje, nego radi svinjah, s kojimi moram svaki dan ići. A vi se nebojte, da bi ja što zaboravio buduć ja svaki dan nosim za sobom flajbas papira i molitvenu knjižicu da nezaboravim kerstjanskoga nauka, pa opišujem kojekakove stvari kao n. pr.: kukce, svoje svinje i hrastove, a još k tomu vežbam se svakoverstnom računanju. A ja sam se s njim dogovorio tako, da on podje jednu nedelju svinjami, a ja u školu, pa opet drugu nedelju on u školu, a ja svinjami; drugo ništa nego vas pozdravljam ostajte s Bogom i budite zdravi. U Osekovu dne 19. svibnja 1861.

                                                                       Vaš    ponizan učenik nedeljni

                                                                                           Joso Čekovec v. r.      

 

 

Ovakve ispričnice su bile vrlo česte jer je blago trebalo pasti svaki dan pa je  odaziv za nedjeljnu nastavu bio je vrlo slab. Učitelj se zalagao da seljaci za volove, konje i svinje nađu zajedničke pastire i oslobode mladež obveza. Ni novčane kazne nisu pomagale nego su beskorisno osiromašivale seljake. Kad je učitelj Rupel pitao jednog seljaka kažnjenog sa 7 forinti jer nije sina slao u školu, dobio je odgovor: Gospodine, vi ste čovjek nepametan. Istjerali ste nam do 200 forinti iz džepa s vašom nedeljnom školom, ali nemojte misliti, da ste nas  s tim zatrli ! Ionako bi morao slugu držati, te mjesto 6-7 forinti platiti mu 40 forinti. Bolje da ste učinili koju foringu, plug, ili što potrebovali od nas jer ste ionako siromah. A ovim ste si samo cijelu hrpu neprijatelja na vrat objesili.

I dalje se predlagalo da oblast kažnjava nemarne polaznike, a prikupljeni novac od globa da se upotrijebi za školske potrebe.[vi]

Učiteljev prijedlog je bio i da se svakoj školi dodijele dva tri rala zemlje na kojoj bi se mladež obučavala ratarstvu, a i puk bi se na njih ugledao kao što je, videći da školska mladež oplemenjuje voćke u školskom vrtu, i sam počeo oplemenjivati svoje voćke.[vii]

Nova škola u Osekovu blagoslovljena je 11. XII 1862. godine. Prema opisu Franje Valpotića škola je bila od kamena na kat sagrađena. U prizemlju je učitelj imao dvije prostrane sobe za sebe, a za pomoćnika jednu, zatim lijepu kuhinju sa štednjakom te pivnicu. Peći su bile od lijevanog željeza, a vanjski otvori kamenom okruženi i sa željeznim vratima, kako bi se izbjegla mogućnost požara.[viii]Učitelj je Mato Novosel, a nakon njega Anton Kranjčec koji je Odlukom segrecionalne osude broj 932 od 13. VIII. 1869. ušumljen je učitelj učione u Osekovu sa 1/2 selišta na pravo drvarije u šumama urbarijalne općine Osekovo. Još je dobio pašnjake i to u Osekovu 4 rali po 1200 hvati, zvane Malo lonjsko polje, u Potoku i u Strušcu po 3 rala. Član Školskog odbora, Mavro Dvoržak, vlastelin iz Potoka, želeći da se u školi počne pčelariti, poklonio je školi godine 1877. jedan pčelac. Školu je pretplatio na izdanja Društva svetog Jeronima. 1874. uvedeno je u Osekovu posebno pohađanje nastave za dječake, a posebno za djevojčice. Te godine , 20. II., došla je u Osekovo prva učiteljica Ljubica Hrnčić. O njenom radu je zapisano: Kako je cielo to vrieme samo jedna učiteljska sila i to u osobi gospodjice Ljubice Hrnčićeve na istoj dosta mnogobrojnoj učioni radila, upravo me je, mogu po duši reći, iznenadio sjajan uspjeh, što sam ga uvidio iz točnih odgovora djece. Ali u koliko me i jest s jedne strane radovao uspjeh izpita, u toliko sam opet bio žalostan, kad sam opazio, da nije osim gg. mjestnoga školskoga nadzornika i obć. načelnika niti tko od roditelja, a niti od istih članova mjestnoga školskoga odbora za vriedno našao, osvjedočiti se o maru gospodjice te o napredku djece. Ta mi okolnost dozvala u pamet tužno osvjedočenje, da naš narod još uvieke slabo pojmi i cieni vriednost obuke, i da će još dosta vremena proteći, dok će on znati po zasluzi uvažavati odgojitelje svoje djece. Gospodin mjestni školski nadzornik zahvalio se po dovršenom izpitu gospodjici, a ponukavao izabranimi riečimi djecu, da uztraju u marljivosti, koju su toli sjajno zasvjedočila; ja pako uzdahnuv pomislih u sebi: domovino tvoji te ne poznadu, kad ne mare za duševni razvitak tvojih malenih![ix]

Školske godine 1885./1886. bilo je 302 školska obveznika na svagdanjoj školi, a polazio je školu 81 učenik. Za opetovnicu su bila 63 obveznika, a polazilo je 19. Zbog nemarnog polaska obuke učinjeno je 155 prijava i izrečeno 154 kazne za svagdanje obveznike, dok je za opetovnicu  učinjeno 16 prijava i izrečeno 14 kazni. Na regionalnoj izložbi u Križu školske 1888./1889. učenica Milka Kranjčevićeva dobila je za najljepši ručni rad kao nagradu carski dukat.

 

 

 

Omjer obveznika i polaznika u osekovačkoj školi

 

Školska god.Svagdanja škola

Opetovnicaobveznicipolazniciobveznicipolaznici1875./1876.      134         62       14      101876./1877.      146         71       25      241877./1878.      154         81       28      231878./1879.      104         58       23      181879./1880.      175         64       39      141880./1881.      184         64

33      12

 

Školske godine 1891./1892. školski vrt imao je te godine 1915 divljaka, 1543 razne oplemenjene voćke, 389 dudova i 59 trsova, a učiteljska knjižnica imala je 126 djela sa 132 sveska, a učenička 123 djela u 177 svezaka. Nastava u školi tih je godina često bila prekidana zbog različitih zaraznih bolesti poput škrleta (šarlaha), dobraca (ospica), koza, crljenice (rubeole), kašlja hripavca … od kojih su oboljevala pa i umirala školska djeca, ali i odrasli. Tih godina učitelji su se često smjenjivali. Franju Šoltu zamijenio je Srećko Despot, a njega ubrzo Srećko Daušević, a potom je došao učitelj Matagić. Umirovljenu učiteljicu Ljubicu Hrnčić zamijenila je Anka Vrbančić.

Budući da su se Potok, Donja Jelenska i Stružec odvojili od škole u Osekovu sagradivši sebi nove  škole, broj polaznika je naglo pao. Na molbu školske općine Kraljevska zemaljska vlada, Odjel za bogoštovlje i nastavu dopisom br. 20518 od 21. XII. 1903. godine dopušta da dvorazredna škola u Osekovu postane jednorazredna. To dovodi i do promjena učitelja. Kako je ukinuto mjesto učiteljice, Anka Vrbanić premještena je u Kloštar, a učitelj Josip Matagić u Vugrovec. Učiteljem u Osekovu imenovan je Stjepan Šimunčić iz Trnave.

Ipak broj školske djece se povećavao te je školske 1910./1911. godine škola ponovno proširena u dvorazrednu i namještena je učiteljica Julka Raosavac. Zbog lošeg materijalnog stanja pučkih učitelja, vladala je pasivna rezistencija svega izvan školskog rada. Učitelj nije više htio svirati ni orgulje u crkvi. Poslije se nagodio sa župnikom te mu je plaća povećana sa 120 na 140 K, a bio je dužan svirati samo na poldanjoj misi i večernjicama na veće blagdane.

Školske godine 1913./1914. učenici su počeli sa školskom štedionicom, a ulog se pohranjivao kod Hrvatske seljačke zadruge u Osekovu. Hrvatska čitaonica osnovana te godine, prihod od predstave Graničari dala je za potporu siromašnim učenicima. Iduće, ratne, školske godine učitelj je bio mobiliziran pa je nastavu vodila učiteljica dopodne za III.,IV.,V. godište, a za I. i II. godište popodne. Tih godina djeca, osobito starija, su mnogo izostajala s nastave jer su morala obavljati gospodarske poslove umjesto mobiliziranih očeva ili starije braće. Starija djeca, čiji su očevi mobilizirani, manje su se bojala majki te su mnogo štetovala u moralnom i ćudorednom ponašanju živeći bez ikakve stege.

Nakon Prvog svjetskog rata učiteljica Julka Raosavac razriješena je službe 1. V. 1919., a zamijenila ju je Albina Majerić. Učitelj Stjepan Šimunčić premješten je, nakon dirljivog oproštaja u školi i crkvi, u Čakovec, a 1. VI. 1920. godine zamijenio ga je Stanislav Chytil.[x] Obuka se, školske godine 1920./1921., odvijala u zimskim mjesecima cjelodnevno, a ostalih mjeseci, u vrijeme obavljanja poljoprivrednih radova, samo dopodne. Tako su učenici redovitije pohađali nastave. U zapuštenom školskom vrtu učitelj je uredio cjepiljnjak, ali su noću došli nepozvani te pokrali i pokidali cijepove. Nakon toga, vidno razočaran, zasadio je dio vrta vinovom lozom. Godine 1926. pokradeni su svi bolji cijepovi.

Učiteljica Albina Majerić premještena je 22.X. 1923 u Selište, a na službu je stupila Ljubica Cvjetko.

Novoizabrano općinsko zastupstvo u Popovači 1926. godine je zanemarivalo školu. Između ostalog učitelju Chytilu uskratilo je nagradu od 300 din koliko je dobivao prethodnih godina za orguljašku službu. Nakon što je učitelj prestao svirati u crkvi, dogovorili su se žitelji Osekova da će dobrovoljnim prilozima skupiti taj iznos jer su željeli imati i dalje orguljašku službu. Iduće godine općina je za orguljašku službu učitelju platila 500 din, ali 1928. godine ponovno su župljani morali skupljati dobrovoljne priloge. Godine 1929. skupili su 400 din milodara. I idućih godina učitelj je teško ostvarivao nagradu za orguljanje. Materijalno stanje roditelja bilo je, 1928./1929., zbog prethodne tri nerodne godine veoma slabo. Skoro sva djeca osjećala su oskudicu i bila na rubu bijede. Vjeroučitelj, župnik Stjepan Turzan priskočio je u pomoć najsiromašnijim i vrijednim učenicima. Darovao im je odjevnih predmeta u vrijednosti  1100 din.

Broj polaznika  škole neprestano je rastao i školske godine 1930./1931. četiri rezreda niže osnovne škole polazilo je 169 učenika, a četiri razreda više osnovne škole 46 učenika. Razmatrale su se mogućnosti proširenja škole te su htjeli otkupiti zgradu Hrvatske seljačke zadruge koja bi uz manje preinake ispunjavala uvjete. Zbog velike ekonomske krize privremeno se odustalo od proširenja škole, a školske godine 1932./1933. prestao je rad u višoj osnovnoj školi zbog prevelikog broja učenika. Nižu školu pohađalo je 188 učenika iz Osekova,  Kostrinje i jednog dijela Ravnika. Tridesetih godina pojavila se, po riječima učitelja Chytila, u narodu – krađa. Ravnajući učitelj Franjo Jakovac godine 1940. zapisao je: U ovom selu se krade do čega se dođe.

Školske godine 1935./1936. škola je proširena na tri odjeljenja. Namještena je učiteljica Ankica Tučković i unajmljena zgrada Hrvatske seljačke zadruge. U njoj su uređeni stanovi s po tri sobe za obje učiteljice i učionica za nastavu novog odjeljenja. Pred kraj školske godine školska općina kupila je zgradu Hrvatske seljačke zadruge sagrađenu 1920.-1921. godine. Učitelj Chytil umro je 24.X. 1936. godine. Ispraćaj voljenog učitelja bio je, prema zapisima u školskoj Spomenici, veličanstven i dirljiv.

Novi ravnatelj Franjo Jakovac došao je u Osekovo 7. III. 1937. godine. Idući mjesec osnovao je pjevačko društvo i postao je njegovim zborovođom. Pjevačko društvo brojalo je 20 članova i nastupalo je u crkvi. Držao je mnoga predavanja za žitelje župe. Godine 1938. nabavio je kinoaparat i filmove od Škole narodnog zdravlja u Zagrebu.

Uprava Savsko banovskog prosvjetnog odjeljenja osnovala je 1939. godine i četvrto odjeljenje u Osekovu te namjestila učiteljicu Štefaniju Špetić. Zbog velikog snijega nastava je bila prekinuta od 21. do 28. I. 1940. godine. Upravitelj škole Franjo Jakovac izvijestio je 15.V. 1940. godine Hrvatski školski muzej da u Osekovu ima 206 školskih obveznika (112 dječaka i 94 djevojčice). Nastavu nije pohađalo 20-ero djece zbog skrajnjeg siromaštva jer nemaju što obući. Tjedni praznik bio je četvrtak, a analfabeta starijih od 12 godina bilo je oko 60.[xi] Školske godine 1940./1941. naredbom banske vlasti osnovana je produžna škola koju su bili dužni polaziti učenici nakon završenog četvrtog razreda, dječaci do 16, a djevojčice do 15 godina. Prema željama roditelja nastava u produženoj školi odvijala se posebno za dječake, a posebno za djevojčice. Pohađalo ju je 39 dječaka i 21 djevojčica. Ravnajući učitelj 4. XII. 1940. udaljen je s dužnosti. Iduće 1941./1942. školske godine nastupile su brojne promjene među učiteljima. Ravnajući učitelj bio je Ivan Halt, rodom iz Osekova, učiteljicu Anu Tučković zamijenila je Ivka Brkljačić, a Štefaniju Špetić Julija Jovanović. Nižu mješovitu pučku školu pohađalo je 195 učenika, dok je seosku produženu školu pohađao 91 učenik. Učitelj Ivan Halt umro je početkom ožujka 1944. godine, a u školi je ostala samo učiteljica Ljubica Cvjetko. Polazak je bio slab jer su muževi u vojsci pa su veća djeca od prijeke potrebe ostajala kod kuće pomažući obavljati poljoprivredne radove.

Školska godina 1944./1945. najduže je trajala. Započela je 1. VIII. 1944. a završila 15.VII. 1945. godine. Nastavu je u četiri razreda polazilo 216-ero djece, a bila je samo jedna učiteljica, Ljubica Cvjetko. Kao pripomoć došla je 13. IX. 1944. Danica Bošković, a u prosincu su premješteni Josip Pacadi koji se nalazio u vojsci i Franciska Pacadi. Prekid obuke bio je od 20.II. do 4.IV. jer se u školskoj zgradi nalazila vojska. Nastava se od 4. IV. odvijala u jednoj prostoriji dopodne i popodne. Vojska se iz Osekova počela povlačiti 4.V., a otvorene borbe vođene su 5. V. 1945. godine. Tada je opet nastao prekid nastave od 15 dana zbog tih poslijeratnih trzavica. U školi se nastoji nadoknaditi propušteno, a Josip Pacadi je premješten, nakon odslužene kazne od tri mjeseca logora kao domobranski natporučnik. Iduću školsku godinu nastavu drže samo dvije učiteljice, a djeca često pobolijevaju od dobraca, hripavca, upale očiju i svraba.

Poslijeratne godine karakteriziraju česte promjene nastavnika. Školske godine 1946./1947. od 196 obveznika nastavu pohađa 159 učenika. U školu dolazi treća učiteljica Katica Katičić pa se 1. XII. 1946. godine otvara peti razred. Učiteljica Ljubica Cvjetko umirovljena je 1951. godine. Školske godine 1952./1953. otvoren je i šesti razred. Nastavu je pohađalo 211 učenika. Školske 1954./1955. godine nastavu pohađa 202 učenika. Tek postavljeni upravitelj škole Slavko Degoricija i Školski odbor pokreću akciju da se zadružni dom adaptira za školu jer je dosadašnja zgrada neadekvatna. Ogranak Seljačke sloge nastoje razbiti jer ga vode ljudi sa zastarjelim shvaćanjima. Upravitelj škole vodio je mnogo bitke s religioznim roditeljima koji nisu slali djecu u školu na crkvene blagdane, a i sa svećenikom koji prisiljava djecu na pohađanje vjeronauka  te je tako započeta borba između škole i crkve, ali gdje je svećenik ostao kraćih rukava, jer za kratko vrijeme nije imao nikoga na vjeronauku. Školske godine 1959./1960. škola u Osekovu postaje osmogodišnja. U osmom razredu bilo je 8 učenika.[xii] Tako je osmoljetka ostala do 1977. Godine kad se viši razredi zbog smanjenja broja djece sele u Popovaču, što je u selu izazvalo veliko ogorčenje.

Godine 1977. župnik Stanko Matoic napisao je u Ideji o župi Osekovo:                                                                                    …Imali smo i napetosti u selu, kad je javljeno da osmoljetna škola seli u Popovaču. Roditelji su željeli da ostane u Osekovu, pa zato nisu neko vrijeme slali djecu autobusom u Popovaču u školu. Vjerojatno se nije mnogo razmišljalo o razlozima, već o ponosu sela. Ako izgubimo osmoljetku, što još ostaje selu? U naše doba to je sudbina selima gdje nema nikakvih uvjeta za zaposlenje osim poljoprivrede. Mladima poljoprivreda malo daje pa traže zaposlenje drugdje. Do god. 1969. bilo je u selu blato, pa su iselile mnoge obitelji i pravile se kuće bliže mjestu zaposlenja, a baš te godine bilo je u Osekovu najmanje djece za školu. Čim su ceste asfaltirane, obitelji ostaju u selu i prave kuće, te se odmah postepeno povećava broj djece u Osekovu. Kad su dakle roditelji i ostali seljani osjetili da su zapostavljeni, jer gube i ono malo javnih ustanova što imaju, vlasti su počele gradnjom nove četverorazredne moderne škole sa potrebnim objektima i dva stana. Dakle, bude li djece, bit će i osmoljetka…[xiii]

Devedesetih godina broj učenika raste te se od 1991. do 1994. godine nastava  odvija u tri odjela (jedna kombinacija i dva čista razreda), a 1994. otvoreno  je i četvrto odjeljenje.

Danas škola ima 31-og učenika u 3 razredna odjela. Učiteljice su Melita Mikulić, Višnja Adrinek i Marina Tomaić.

 

 

JULIJANSKA ŠKOLA U OSEKOVU

 

Školske godine 1912./1913. osjećalo se u pučkim školama pomanjkanje učitelja uvjetovano slabim ekonomskim statusom pa ih je oko stotinu bilo zatvoreno. Mlađi učitelji odlazili su u Bosnu i Hercegovinu jer su tamo bili bolje plaćeni, ali i u druge slavenske zemlje. U Osekovu je baš tada osnovana još jedna škola.

Odjel za bogoštovlje i nastavu pri Kraljevskoj zemaljskoj vladi, odobrio je Julijanskom društvu u Osekovu osnivanje privatne škole na mađarskom jeziku. Iako je dopuštenje stiglo 1. XI. 1912. godine, nisu odmah  počeli s obukom. Društvo je čekalo 15. III. 1913. godine, mađarski narodni blagdan, kad su se djeca mađarske narodnosti odcijepila od pučke škole u Osekovu. Škola je bila za područje Osekova, Strušca i Potoka. Iz pučke škole u Osekovu u novu školu je prešlo, zajedno s opetovničarima, 55 učenika, iz Potoka pohađalo ju je troje djece, a iz Strušca niti jedno. Prvi učitelj u Julijanskoj školi bio je Stjepan Čačović.[xiv]

Župljani su bili ogorčeni osnivanjem privatne škole s nastavom na mađarskom jeziku. To je dovelo do raznih izgreda i sukoba. Nekima su porazbijani prozori ili crjepovi na kućama, nekima posječeni vinogradi. Napadali su i učitelja u njegovu stanu, osobito noću. Jednom su navalili s toljagom, a drugi put su pucali iz puške te je zamalo bio ubijen. Da bi se izbjegli daljnji nemiri, Oblast je uvela privremenu oružničku postaju i odredila patrole od deset ljudi koji su pazili na red i mir.

Na upit župnika Turzana o katehizaciji u privatnoj Julijanskoj školi Nadbiskupski duhovni stol odgovorio je dopisom od 4.IV. 1913. godine da posebna odredba o obavljanju katehizacije u privatnim školama ne postoji, no postoji nalog Gospodinov. Radi li se o manjem broju djece, mogu se ona pozvati u hrvatsku školu, ako se ravnatelji škola međusobno sporazume. Sukladno tome župnik Turzan obavijestio je 1.V. 1913. godine ravnatelja Julijanske škole da djeca dolaze na katehizaciju u pučku školu.[xv]

Sukobi nisu mogli mimoići ni župnika. 1. V. 1913. prijavio je župnik Kotarskoj oblasti u Kutini nekoliko Mađara jer su izazivali Hrvate, a Kraljevskom kotarskom sudu u Kutini Lotha i Kovača zbog potvore i klevete. Mađari su se žalili Nadbiskupskom duhovnom stolu zbog uništenja njihove crkvene zastave i slike tražeći da im se ista nadoknadi. Župnik Turzan odgovorio je da postavljanje nove mađarske zastave u crkvu ne bi moglo proći, a da ne izazove reakciju Hrvata. Njegovo mišljenje je da se Mađari mole pred onim slikama koje je  crkva postavila, a ne da traže nešto posebno za sebe. Župnik ističe da je jedan Bog i jedna crkva te da isti duh treba vladati u crkvi. Ako bi svaki župljanin želio imati u crkvi svoju posebnu sliku i posebnu zastavu, crkva bi se pretvorila u muzej, a to svakako nije cilj. Mađari mogu nešto pokloniti crkvi, ali nakon darivanja gube pravo raspolagati darovanom stvari.[xvi]

Privatna škola  Julijanskog društva u Osekovu željela je da se katehizacija obavlja u njoj, i za to je nudila dopisom od 22. IX. 1913. godine br. 146 župniku nagradu od 400 kruna. Župnik Turzan, ravnatelju Julijanske škole odgovorio je da će davati katehizaciju u zgradi Julijanske škole dok mu to bude moguće. Katehizacija se školske godine 1913./1914. obavljala svake srijede od 8 do 10 sati.[xvii]

Privatna škola Julijanskog društva izazivala je netrpeljivost hrvatskog življa i nakon poraza Austro-Ugarske 1918. godine prva je stradala u nemirima, koje su napravili zelenokaderaši.[xviii]

 

 

Marija Bilić-Prcić prema Školskoj spomenici

i monografiji Župa sv. Ane Osekovo,

Dražen Kovačević: Školstvo

 


[i] A. Cuvaj, Građa za povijest školstva, I. dio, p. 589

[ii] A. Cuvaj, Građa za povijest školstva, I. dio, p. 612

[iii] A. Cuvaj, Građa za povijest školstva, II. dio, Zagreb, 1908., p. 115-116

[iv] A. Cuvaj, Građa za povijest školstva, II. dio, p. 428

[v] Franjo Valpotić, Iz Ludine, Napredak, II/1861., br. 21, Zagreb, 1.8.1861., p. 338-339

[vi] Franjo Valpotić, Izpod brdinah moslavačkih, Napredak, III/1862., br. 23, p. 365-366

[vii] Konrad Rupel, Nješto o svakdanjih i nedjeljnih školah na selu, Napredak, II/1861., br. 24, Zagreb, 15.9.1861., p. 378-381

[viii] Franjo Valpotić, Iz Ludine, Napredak, IV/1863., br. 7, Zagreb, 1.1. 1863., p. 109-110

[ix] … Osekovo, Napredak, XXI/1880., br. 10, Zagreb, 1.4.1880., p. 157-158

[x] Učitelj Stanislav Chytil tijekom vremena i sam je različito pisao svoje prezime poput Hytil, Hitil itd.

[xi] Anketni list o školama iz 1938./39. godine – Hrvatski školski muzej, Dokumentacija o školama

[xii] Anketni list o školama iz 1960. godine – Hrvatski školski muzej, Dokumentacija o školama

[xiii] S. Matoic, Osekovo, Ideja, VII/1977., br. 2, Kutina, prosinac 1977., p. 15

[xiv] Školska spomenica Osekovo, p. 122-123, Arhiv škole Popovača

[xv] Uručbeni zapisnik I., 34/13, 53/13, 54/13, Arhiv župe Osekovo

[xvi] Uručbeni zapisnik I., 56/13, 57/13, 65/13, 130/13, Arhiv župe Osekovo

[xvii] Uručbeni zapisnik I., 135/13, 142/13, 139/14, 182/14, Arhiv župe Osekovo

[xviii] Školska spomenica Osekovo, p. 141, Arhiv škole Popovača